BUĐENJE

*Postoji nešto u čovjeku što se zove memorija. Nešto nepostojano i sklono manipulaciji, toliko da u našem sjećanju proživljeno, izmaštano i odsanjano imaju isti status, jer uspomena iz sna isto je uspomena, a događaji koje smo u glavi preobrazili popunivši maštom rupe u sjećanju, za nas postaju istinski proživljeni. Situacije i lica podređeni su zaboravu, stvari su samo izlišan podsjetnik, suhoparan album, dosadašnji život postoji u našoj glavi ništa stvarniji nego san, prizori iz djetinjstva tako daleki, pa čak i ono što je bilo jučer... Moje bivše tijelo trči kroz bivše ulice. Ni jedno više ne postoji. Prošlost nije biljka u herbariju. Vrijeme je iluzorno, no mi ga takvim ne vidimo zbog straha od promjenjivosti, od onog što se nalazi iza, od dubljeg reda postojanja iza vremena i prostora. Više sfere se spremno otvaraju vizijama, idejama dopuštaju da se spuste na zemlju, tu fluidnost, protočnost, između dva svijeta, otkrivam. Svojom ljudskom percepcijom pokušavam doseći nešto izvan nje, dok tražim božansko, ono se velikodušno slijeva u moju svijest. Iskustva umiru u meni, talože se kao humus, ja sama bivša, umirem u sebi samoj sad. Radim emocionalnu poveznicu povratka duhu djetinjstva, svijetu dječje razigranosti, skakanja po krevetu u želji da dosegneš visine, doba bezazlenosti i naivnosti dok još vjerujemo da nas plahta čini nevidljivima kad se pokrijemo. Zato sam istu upotrijebila kako bih naznačila nevidljivi entitet koji se uzdiže. Simbolički je povezana sa snom i onostranim i zato idealna za predodžbu tišine sna, samoće rođenja i smrti, meditacije, trenutaka kad pada kulisa između tebe i vječnosti i otvaraju se vratnice između svjetova. Kako se duh oslobađa iz tijela, slikarsko platno iz bolesničke plahte, tako se u nepoznatom otkriva blisko, strah se pretvara u ljubav, zatočenost u slobodu, a neznanje u osviještenost prije nego nas suprotnosti progutaju. Zato prikazom uzdizanja duha aludiram na povratak duše kući, transformaciju, onostranost, izglednost pretvorbe materije u energiju, ali posebno mijenjanja oblika svijesti živućih duša, uzdizanje kroz naš život na zemlji, jer zato smo ovdje, da učimo, širimo svjesnost o unutarnjoj moći, rastemo kroz iskustvo fizičkog postojanja i mada čvrse forme, mi smo neograničena bića građena atomima što su tu od velikog praska. Zašto je onda čudno da naše misli dopiru dalje od naših tijela, da komuniciramo sa svemirom, da sama svijest gradi stvarnost?
Nekima je istina ograničena po mjeri svijeta, percepcijom kroz identitete, jer jedina stvarnost koju poznajemo je ona koju naš mozak proizvodi za nas, pomoću milijardi inputa što primamo a on ih tumači, stvarnost elektroimpulsa koje nam šalje. Koliko to može biti "realno?"
Raščlambom na trojstvo; promatrača, promatranog i samog promatranja, ukazujem na promjene odnosa realnog u vremenu (rođenje, život, smrt) kao i promjene u percepciji. Dok sam prije bila promatrana, sada sam istovremeno i promatrač i izložena promatranju. Raslojavanjem homogenih elemenata rada, zamjenjujem trojnost ujedno individualizirajući univerzalne pojmove. Preko simbolike bolničkog kreveta u sentiment rada ugrađujem priču o cikličkoj prirodi život-smrt-život, kao i bolesnog stanja u kojem se nalazi ljudska svijest, ali uvođenjem tog elementa simboličkim činom i oslobađam, skidajući plahte, kao slojeve svijesti, razotkrivajući paravane stvarnosti, tkiva materije sve do golih kostiju, do same konstrukcije stvari, opruga, koje su odskočna daska u drugu dimenziju, sirova pokretačka energija, mišići što ih više nema koji duh pokrenuti. Tako stari krevet postaje nešto novo, mrtvo ponovo zaživi, kraj je uvjek sjeme početka. Nužno je raspadanje za ponovno stvaranje. Kada je tijelo mrtvo, svi sastojci su tu, srce, mozak, krv i žile, samo nedostaje ultimativna čarolija - duša, svijest, ono čime volimo?
Petlja filmskih traka u stvari je vremenska petlja gdje se godinama udaljeni momenti isprepliću i dodiruju, tu, sada. Kaotične slike jednog proteklog života, zapisane u očaju da budu sačuvane, spašene od nestalnosti, od zaborava, slapovi sjećanja, slapovi uspomena ili sudbine koja je već bila zapisana i poslana. Istovremeno spojeni, sadašnjost u obliku otisaka mog današnjeg tijela i prošlost, ne samo osobna, već prošlost gena koje trenutno zovem svojima ali pripadali su mnogima prije, možda i poslije. Tako umjetnički parafraziram Radmanov "sebični gen" koji nas iskorištava i sebi stvara mlado tijelo, a starog domaćina prepušta smrti nastavljajući svoj život i evoluciju u njegovu potomku. Ja izrastam iz pepela mojih predaka. Doktori seciraju tijela, znanstvenici materiju, a umjetnici, poput djece, tkivo postojanja. Poigravanje vremenom koristim da se zapitam; na kraju, koliko stvarnosti imamo u rukama? Kakav dokaz imamo o onome što mislimo da smo zaista bili mi? Sjetimo se tko smo bili, o čemu smo sanjali, čemu težili, u doba kad nismo bili zatrovani, uvučeni u tunel izgrađene realnosti, u ozbiljnost, novac, brige i rad nauštrb bitnijih stvari koje su sama srž života, a stalno nam izmiču. Ti znaš.

Sanja Burazin

* David Spiegel, profesor psihijatrije i bihevioralnih znanosti na Stanfordskom sveučilištu u Kaliforniji, proveo je studiju koja je pokazala da vizualni korteks mozga, područje odgovorno za procesuiranje naših slika, ne može razlikovati stvarnu sliku od one koja je samo zamišljena. Bit je u tome da tijelo i um ne mogu razlikovati događaj od misli. Pohranjeni su u istom dijelu mozga i izvlačimo ih po potrebi kao sjećanje. Sva naša iskustva su u stvari neurofiziološki procesi što se odvijaju u mozgu, koji izjednačava "vanjsko" i ono za što on "misli da je je vanjsko". Upamćena slika ili san, zamišljeni ili stvarni, svode se na isti jezik valnih obrazaca, što može imati praktički jednako snažan utjecaj na osjete kao i sam događaj ili stvar. Odnosno, u samom mozgu, imaginacija i stvarnost su nerazlučive, pa nas stoga ne treba iznenaditi činjenica da se slike u umu mogu manifestirati kao stvarnosti u fizičkom tijelu. Također Keith Floyd, psiholog na koledžu "Virginia intermont" kaže: "Protivno općem uvjerenju, možda nije mozak taj koji proizvodi svijest, nego je svijest ta koja stvara pojavu mozga, materiju, prostor, vrijeme i sve drugo što volimo interpretirati kao fizički svemir."

 

ŽIVOTOPIS:

Sanja Burazin rođena u Splitu, gdje je završila srednju grafičku školu i gdje 2004. upisuje Umjetničku akademiju, smjer slikarstvo. Diplomirala je u klasi profesora Gorkog Žuvele, 2009. godine. Osim slikarstva bavi se konceptualnom umjetnošću, prostornim instalacijama, pisanjem umjetničkih tekstova, kiparstvom, multimedijskom, te raznim drugim poljima umjetnosti. Živi i stvara u Splitu i na Šolti. Sudjelovala je na mnogim skupnim izložbama. Ovo joj je peta samostalna izložba.