Kroćenje
valova? Imate li osjećaj da se radi o sizifovskom nastojanju?
Mogu li se valovi ukrotiti? Svima nam je jasno da je
u pitanju možda nemoguća misija, ali jednako tako znamo
da niti umjetnost nije Bog zna kako bolje pozicionirana
(osobito ne likovna op.a.). Pa ipak ne samo da od nje
ne odustajemo već je osjećamo kao jednu od, po naš život
osobito, najvažnijih manifestacija Života. Zdravstveno
opravdanu manifestaciju dodajem. No krenimo redom.
"Kroćenje
valova" je svojom formom manje klasična izložba,
a više multimedijalni ambijent sastavljen od: fotografija,
reljefa, skulpture, grafike, video-instalacije i performance-a.
Zoran Krpetić kroz sve navedene medije u prvi plan ističe
i na sebi svojstven način propituje naš današnji odnos
spram onih esencijalnih finih niti mediteranskoga duha
od kojih smo satkani i koje su iz dana u dan sve to
manje prisutne i koje kao da iz dana u dan sve više
tonu u zaborav, sve više postajući materijal za istraživanje
rijetkih znanstvenika koji se njima bave, a sve manje
dio naše svakodnevne prakse. Čast izuzecima! Što se
događa sa duhom Matejuške, sa duhom Splita, sa duhom
ribara osnovno je pitanje koje autor provlači u različitim
medijima izražavanja, polazeći od samoga sebe, isplovljavajući
iz Vrgade kao svog obiteljskog ishodišta i matične luke
kojoj se uvijek na ovaj ili onaj način vraća.
Izložene
kolor fotografije zabilješke su autorovih najintimnijih
impresija tog našeg lijepog otoka i njegovih stanovnika
snimljene tijekom rujna 2006. Koza, lancuni, lanterna,
vala, galeb, crkva, zalazak sunca, ribar u sutonu...........motivi
su ovih fotografija koje ne pretendiraju biti umjetničke
- one su bilješke osobnih raspoloženja i dokument zatečene
situacije. Svjedoče o sadašnjem vremenu, ali snagom
izabranih motiva zatečenih na osami još više evociraju
neko drugo, minulo i tek u tragovima prisutno vrijeme
naših starih kada je život na škoju bio znatno drugačiji
nego što je to danas. Autor je ovdje u poziciji da su
motivi pronalazili njega, jednako koliko je i on uočavao
njih. Radi se o specifičnoj poziciji, duboko proživljenoj
i iskazanoj iznutra. Čak niti sam medij fotografije
tu nije od presudnog značaja. Jer unutar ovakvog odnosa
presudan je onaj osjećaj zatečenosti unutar esencijalnog.
Osjećaj neponovljivog kojeg kad se nađete unutar njega
jednostavno morate zabilježiti i da je kojim slučajem
umjesto fotografskog aparata autor imao olovku i papir
nastao bi crtež. To su oni trenutci u životu koje priželjkujete,
a koji se najčešće jave kad ih najmanje očekujete. A
da bi uopće bili u poziciji da ih spremni dočekate,
morate živjeti u skladu sa vlastitom okolinom ne očekujući
ništa.
Performance
je marenda i okrugli stol na temu: "Jel bolje sušit
landovinu ispod kapota ili in derat kožu?" Pitati
će netko možda: "Pa koga to uopće danas zanima?"
Međutim manje je važno koga zanima, a puno više da li
to intrigantno pitanje koje je unutar samo pola stoljeće
od vitalnog postalo marginalno zanima više ikoga ili
nikoga. Ipak je ne tako davno u našoj lijepoj Dalmaciji
to pitanje bilo jedno od važnijih u svakodnevnom životu
ljudi, a danas rijetko tko i razumije o čemu se tu zapravo
radi. Mora se priznati prilično indikativna situacija.
Nadalje, ambijent "Kroćenje Valova" čine i
istoimena video instalacija koja nježnim pretapanjima:
plaže u uvali Pobrizi, Stipinog mula i impresije sutona
kao lajt motiva u dijalogu sa portretom (pročišćeni
foto portret prenesen uljem na platno, te naknadno pozlaćenih
ruku i lica - zlatno lice, zlatne ruke) autorovog nona
i ready made skulpturom (zlatom patinirane posječene
nonine smokve koja je dala svoje.....), stvara ozračje
dostojanstvene prolaznosti u biološkom vremenu koje
nezaustavljivo istječe. Ozračje abrazije koja je stalna
mada ne i drastična da bi bila lako uočljiva. Osjećaj
da danas jesmo, što za sutra ne možemo sa 100%-om sigurnoću
tvrditi. Spokoj neumitnosti uronjen u osjećaj neraskidive
povezanosti i duhovne prisutnosti sviju, sada i ovdje
bili je svjesni ili ne. Vidimo protok, osjećamo trajanje.
Vidimo kraj, osjećamo neki novi početak. Radi li se
o zabludi? Ne. Radi se o dobroj izložbi koja me dira
tamo gdje volim biti sam sa sobom. Možda je umjetnost
Sizifov posao, a možda i nije. Izvolite se suočiti.
Sa samima sobom.
Toni
Horvatić
|