| Kruh
Kruh
svagdašnji, sa sedam kora, kruh u ruke, tko tebe
kamenom, ti njega kruhom... mnogo je patetičnih
poslovica u kojima se spominje kruh. Ljudi vole
svečano izgovarati tu imenicu. Saša Burić, međutim,
nije ni patetična ni svečana osoba. On je cinik
koji se ne razmeće emocijama i to da se kruh pojavljuje
u naslovu ove izložbe čini mi se da ima zamršenije
i zabavnije značenje od onoga u kojemu će ga upotrijebiti
ministrica socijalne skrbi ili vaš župnik. Fotografirati
i bogate i slavne i nazvati to kruhom, socijalnim
minimumom, namirnicom od četiri kune, osobeno
je burićevska zlobna šala, vic kojim se on nježno
ruga i s bogatima i slavnima i sa samim sobom.
Kruh iz naslova istodobno je ironičan socijalni
komentar i ismijavanje vlastitog posla.
Zbog ovakvih stvari volim Sašu. S njim jednostavno
nikada niste načisto. On je složena osoba, izvanredno
pronicav, okretna uma, zajedljiv, jezičav i neobuzdano
duhovit. Mnogo puta njegovom društvu strahovao
sam da će mi mjehur popustiti. Ali, on nije klaun.
Okupljeni sline i grče se od smijeha na njegove
bujice otrovnih i savršeno točnih slika, a on
ostaje miran, uspravan, skamenjenja lica, aristokratskom
suzdržanošću vrhom prstiju miče neki končić ili
trun pepela s hlača.
Sve to, ako znate gledati, naći ćete i na njegovim
fotografijama. Nema na njima viška osjećaja, drame,
"krvi, znoja, mokraće, sperme", kako
sam autor zna podrugljivo kazati. On se ne unosi,
ne živi živote ljudi koje fotografira, ne zastupa
njihove političke stavove, etičke ili estetičke
nazore. Oni su tu, da se razumijemo, Saša ništa
ne propusti uslikati, sve što trebate znati o
čovjeku je točno u njegovu portretu, mušterija
će biti više nego zadovoljna. Neki će od njih,
kada vide kako ih je Saša snimio, možda i glupo
pomisliti da je on njihov istomišljenik ili čak,
sačuvaj nas bože, obožavatelj, a on će nešto nejasno
promrsiti, spakirati opremu i nestati, distanciran
i nedokučiv za većinu svojih modela.
Njegov je posao završio nakon što je namjestio
kompoziciju i svjetlo, dotjerao svaki detalj i
okinuo u jednom perfektnom trenutku. On također
nije od onih koji čeka taj trenutak, vreba s okom
na tražilu dok se kadar ne dogodi. Stvarnost je
nepouzdana, istina precijenjena, a urednici nestrpljivi.
Pogledajte dobro ovu izložbu. Ove lijepe iluzije
načinio je čovjek koji sam nema puno iluzija.
"Fotografskom objektivu ne možeš lagati",
reče mi prije neki dan lukavo gledajući moju reakciju,
a ja sam ga samo sažalno pogledao i kazao:
"Ma, koga ti, Saša, zajebavaš?"
Ante
Tomić
|
Čokolada
ili topljenje stvarnosti
Vrijeme i prostor
se tope i prelivaju kao čokolada pred našim očima.
Ambivalentnost fotografija Saše Burića jedva da
se može pratiti, pogotovo ako ne poznajete njegovu
osobnost. Kontrast izmedju naručenih fotografija
i onih "napravljenih za svoju dusu"
proizlazi iz Burićevog pronicljivog uranjanja
u kompleksnu i često nerealnu svakidašnjicu života.
Iako dokazani profesionalac, Burić je uspio u
svom radu sačuvati onog radoznalog dječaka sa
kamerom u vječnoj potrazi za pitanjima i odgovorima.
Trenutak kada pronađete jedan mali djelić istine
u svijetu oko sebe je kao onaj divan osjećaj u
ustima kada ste nagrađeni prvoklasnom čokoladom.
Taj trenutak je možda kratak, ali tako sladak
Crno-bijele fotografije
prirode odabirom tema predočavaju prolaznost vremena,
tim više što je na većini slika odsustvo čovjeka
naglašeno upravo nekim njegovim atributom ili
pomagalom (alatka, vozila, zapušten renesansni
vrt, plug, obješena torba sa starim kruhom na
prozoru). Ove fotografije oslobođene od "pritiska"
ljudskog prisustva u figurativnom smislu otvaraju
prostor "uživanja" u promatranju vremenskog
i prostornog tijeka koji nas vodi u osobnu vizualnu
realnost. Upravo na ovim fotografijama Burić pokazuje
totalni odmak, možemo reći bijeg od glamoura.
Pozadina koju promatramo je često zapuštena, oronula,
izlokana, a nekoć sjajni artefakti sada su zaboravljeni
i ostavljeni da istrunu.
Kada
i odluči da fotografira ljude, Burić to radi na
potpuno suprotan način nego na "ispečenim
fotografijama". Anonimna lica u arhitektonski
prepoznatljivom prostoru umjesto uvećanih portreta
poznatih zvijezda. Mladić iz Geta (ime kvarta
govori već samo za sebe) nježno prebacuje ruku
preko nabildanih ramena svog prijatelja dok oboje
poziraju unutar vremenom nabreklih i raspucanih
zidina Palače, a sada njihovog egzistencijalnog
modusa operandi; udaljena publika leđima okrenuta
od promatračkog oka u vrtu Galerije Mestrović;
potpuno nepoznati vjenčani par pred Eiffelovim
tornjem u Parizu kojim Burić kompozicijski i tematski
karikira toliko puta ovjekovječene celebrities
u sličnom kadru.
I na kraju fotografija meksičkog dječaka sa mrtvačkom
maskom poluležeći na fotelji koja je možda doživjela
i bolje dane: anonimnost i istovremeno prepoznatljivost
momenta ovjekovječena u preciznom ispitivačkom
kadru.
Što je dalje od savršenog stiliziranog dekora
u kojima trenutačne medijske zvijezde u standardnim
namještenim pozama nude tako traženu iluziju sreće,
Burić je sve bliži otkrivanju one druge strane
života u kojoj svi mi ostavljamo trag, makar bio
i jako malen. Kao što na početku rekoh, rezultat
je pravi užitak. Mljac!
Maja
Veldt-Poklepović
|