Sama ideja da izložbu nazove tako pretencioznim nazivom umjetnika svrstava ili među bahate nihiliste kojima ni vlastita muda nisu sveta, ili među onu pitomiju sortu koja s auto-ironijskim odmakom promatra i sebe i svijet u kojemu pokušava ne biti pasivan. U svojem stvaranju ne boji se dotaknuti područja koja su intimno njegova, no ujedno i univerzalna i bliska svakome tko si može dozvoliti da u ovim “danteovskim vremenima” skupocjeno vrijeme troši na promatranje umjetnosti.

Sa svih strana bombardiraju nas sise i klateći penisi što nam skakuću pred očima na svim televizijskim kanalima, stoga i nije neka hrabrost što se Gazić zna zaigrati tim “rekvizitima”. Međutim, takva ikonografija služi mu više kao opomena nego kao nešto što treba provocirati. Prije svega Gazić se bavi sobom, kada treba, ismijavajući i svoju nejebicu i svoje ideale... Na stranu takvi motivi, no njegova misao nikada nije samo erotična niti je strogo umjetnička. Može se reći da se koristi svim mogućim trikovima kako bi dohvatio sadržaj i smisao onoga što ga progoni. Da li su to klasični odnosi između muškarca i žene, da li su društvenog, socijalnog ili političkog karaktera, uvijek se radi o istome.

Ne treba mistificirati umjetnika i uzdizati ga iznad, recimo popa, i jednoga i drugog muče isti ljudski problemi. I njih dvoje i ostalih 6,3 milijarde ljudi na planetu, svakoga dana iznova sebi i drugima, pokušavaju objasniti i detektirati simbole istine, lijepoga, umjetnosti, stvaralaštva. Gazić to radi ovako... pogledajte, veselite se ljudožderi.

Mladen Barbarić Grof