Novi ciklus radova Emilije Duparove iako se na prvi pogled doima kao potpuni preokret, ispravnije se može protumačiti kao novo poglavlje u čvrsto definiranoj osobenosti njenog opusa. Ako ga sagledamo kroz prizmu multidisciplinarnosti kao ključnog obilježja generacije umjetnika stasalih u devedesetim godinama, a koja je kod Duparove obuhvatila štafelajno slikarstvo, ambijent, video, performativne elemente i fotografiju, recentni radovi nameću se kao sublimacija dosadašnjih istraživanja, kao nova vizualna ovojnica oko osi bazičnog osjećaja svijeta koji je određuje kao umjetnika, a budući je riječ o autoportretima daje mi slobodu ustvrditi i kao privatnu osobu.
Kratki pregled opusa Duparove kroz grube filtre sjećanja možda najbolje izdvaja zajednički nazivnik svih njenih naizgled dihotomnih projekata. Možemo ga opisno odrediti kao prožetost površine platna intenzitetom boje i njenom tvari na apstraktnim slikama, zasićenost ambijenta materijalom, svjetlošću i zvukom u performansima, videu i na fotografijama. U onom tananom, a po rezultat presudnom odnosu umjetnika prema vlastitom stvaralačkom nagonu, tumačim ga kao gubljenje jastva, odnosno, svjesne ukotvljenosti u stvarnost koja se u vizualnim umjetnostima manifestira kao racionalna konstrukcija i/ili jasna određenost oblika, u bujici omamljujućih senzornih podražaja. Bujici koja odjekuje duboko u usnulim figurama skrivenim ispod šuštave izolacije suhog lišća, transparentnih slojeva tkanine, nadolazećih valova zlatne prašine ili debelog sloja šminke. Izvedba ovog zasanjanog svijeta zacijelo zahtijeva dugotrajan proces blizak transu, ritualizaciju pokreta i procedure do ostvarenja intuitivnog doživljaja onkraj kategorija racionalnog poimanja stvarnosti.
Ova sklonost ritualnom i nesvjesnom, u recentnom ciklusu sukobljava se na više razina sa suvremenim tehnološkim postupcima te suvremenom opsesijom licem i tijelom obilježenom presudnim kriterijem autoreferencijalnosti. Emilijini digitalno zabilježeni ili digitalizirani snimci otisnuti UV tehnologijom na za tu svrhu pripravljeno platno prikazuju dva motiva. Statičan izrez lica s obuhvaćenim identifikacijskim trokutom očiju, nosa i usta, te dinamičan prikaz tijela u pokretu. Dosljedno razini dinamike prikaza, nepokretno lice “nestaje” pod nanosima šminke, dok se tijelo u plesu stapa sa snopom projekcije, a da pri tom ne znamo da li je pokrenuto zvukom ili izmjenom valera boje.
Što ovu jednostavnu priču čini posebnom?
U razdoblju koje je u umjetnosti slijedilo po krahu grandioznih mentalnih konstrukcija modernizama, nago tijelo i lice uspostavili su se kao krajnja, makar tautološka, granica istinitosti i iskrenosti. Najavio ju je koncept slobodne ljubavi, body paint i senzualna psihodelija šezdesetih, a visokim vrednovanjem boli paradoksalno istovremena pojava sadomazohističko ritualnog stvaralaštva Bečkih akcionista koje će se u sve represivnijim i tmurnijim desetljećima pokazati utjecajnijom. S aspekta angažirane umjetnosti koja je prevladavala u zadnjim dekadama tisućljeća, svoje tijelo umjetnici su doživljavali ne samo kao vizualizaciju ljudske mjere u sve hladnijem korporativnom okruženju kojeg su u umjetničkoj sferi predstavljala presudna mjerila tržišta umjetnina, nego i idealan medij za iskazivanje suvremenih dilema bilo kroz “objektivnu” prizmu dokumentarističke estetike, bilo kroz “subjektivnu” direktnost performansa. U trećem mileniju, pak, sve zajedno postalo je mainstream.
Stvaralaštvo Emilije Duparove zapreteno u osobne opsesije od svojih početaka autistično opstoji izvan sfera matice zbivanja, dočekavši vrijeme kad će nepripadanje trendu biti protumačeno kao znak izvornosti i talenta. Naizgled jednostavan recentni opus alegorija je autoričine pozicije. Horizontalni printovi plesačica pod svjetlom projekcije generirane snimkom njene ranije kolorističke kompozicije, slave friz kraljevski impersonalnih, bezosjećajnih i uvećanih autoportreta oslikanih vlastitom rukom u vizije poganskih obrazina. Ne referira se Duparova na ratove, političke krahove, muško-ženske odnose, distribuciju pravde, masovnim medijima podržanu tiraniju globalnog kapitala, niti bilo koju prolaznu boljeticu suvremene civilizacije. Njen nevideći pogled uperen je pravo iznad glava, jasan kao duboko vidljiva pukotina svake pore i istovremeno izvan fokusa poput središnjeg dijela svake otisnute slike. Uperen je daleko, onkraj efemernosti realiteta u neprekidnoj mijeni, u prostore koje određuju pokretači umjetničkog stvaralaštva: osjetila boje, zvuka i mirisa. Nikad u životu nisam vidio tako zorno predočenu sintagmu širom zatvorene oči.
Katherine Sieverding, slavna njemačka umjetnica, sedamdesetih je godina producirala cikluse s tautonski titanskim uvećanjima svog lica. Koristeći tehničke osobenosti kemijskih procesa pri razvijanju fotografija, Sieverding je svoje lice multiplicirala u frizove nadljudskih maski neodredljivog spola, dobi i rase. Inherentni paganizam njenih radova ukazivao je na nesagledljive kulturološke ponore koji su se nazirali kao posljedica primitivne siline nadolazeće tehnološke civilizacije. Nasuprot, vizije Emilije Duparove nastale kakvih tridesetak godina poslije po iskustvu ostvarenih strahovanja, ne samo da upućuju na buđenje interesa za tradicionalnu likovnost, već upućuju na mitske prostore sinestezije čula, predcivilizacijska vremena okončana dijeljenjem totaliteta ljudskih potencijala u fragmentiranu stvarnost današnjice. No, novi osjećaj za likovnost u sebe uključuje složenu formalnu i semantičku strukturu cjeline suvremene vizualnosti. Poistovjetivši se s površinom za slikanje, Duparova najprije prisvaja performansu inherentno tautološko izjednačavanje subjekta i objekta. Potom se stvari ubrzavaju. Osnovni postupak oslikavanja lica sa svim povijesno-kulturološkim konotacijama samog čina transmutira kroz procese snimanja, digitalizacije, kadriranja, uvećanja i otiskivanja u timski rad suobrazan multidsciplinarnim vizualnim formama današnjice poput filma, televizije, billboarda. Smatra se da sugestivnost predodžbe raste upravno proporcionalno s brojem medija koji je formiraju i unosom energije koju svaki od njih prinosi, a eksponencijalno sa stupnjem otuđivanja od ličnosti stvaratelja. Pred nama ne samo da nije lice Emilije Duparove, već nije niti njenom rukom napravljena maska. Pred nama je sasvim nova kvaliteta proizvedena kumulacijom produkcijskih zahvata, hladni medializirani entitet intenziviranih boja i savršene izvedbe, božansko lice nove likovnosti.

Branko Franceschi