Autentično likovno djelo Ane Marije Botteri Peruzović (1971.) nakon dvadesetak izložaba i gotovo isto toliko godina rada, doseglo je snagu originalnosti rukopisa i vještinu likovne igre neovisnih o temi. Prepoznata je u suvremenoj hrvatskoj likovnoj javnosti po uvođenju osobne poetike ljudskog lika, koji oslobođen od realističke danosti izranja iz florealne imaginarne strukture i akumulira sav mimezis, uzvišen u novom ciklusu stvaranja čovjeka, osobito žene. Pejzaž istječe i utječe u korpus njena savršeno čista rukopisa i linije, što se lirski rasprostrta vijuga i prepliće postajući partikula koju možemo promatrati u sraslosti bića i prirode. Odanost ljepoti i ujedno potrazi za unutarnjim tragizmom, unatoč vanjskome sjaju, vodili su ovu slikaricu juga i blistave palete nekoj uzvišenoj poanti i imaginarnim prostorima. Uvijek je u njenim likovima pribivao Božji dodir veličanstva i tajnovitosti, nedosežne u dubini očiju iz kojih izvire modrina mora i valovlje kose.

Nova samostalna izložba s temom planina Dolomita samo je na prvi pogled tematsko udaljavanje od razmišljanja slikarice. Umjesto usamljene žene, javlja se usamljena planina u sunčanu danu, euklidovske jasnoće, prozračne atmosfere, uzletne pruženosti prema nebu, puna elementarne snage, spiritualna i zagonetna: iza njena golema likaskriva se dublji smisao. Literalne sklonosti simbolizma oblikuju se u magičnom pejzažu mistično, poput vizija iz sna. Odanost divljenju i ljepoti poretka u tom onirizmu ima svoj ideal i u riječima Stendhala, koji je davno formulirao takav način gledanja: unutrašnja živost, izražajnost, neposredan senzibilitet, sloboda kompozicije, snažna boja, igra svjetla i sjene.

Slikarica je radila na licu mjesta: akrilikom na platnu, pred gledateljima podno Dolomita, uronjena u golemu masu materije i svjetlosti koja zanosi, osjećajući akropolski dodir planine s Nebom, rastvarajući skute gromada kao Božjega plašta, redajući stepenaste plave i ljubičaste sedimente, dijeleći ih bjelinom snijega, narančastim komplementarnim udarima i dubokomodrim ili ljubičastim utorima. Tako je stvorena nemirna grafija plohe oštrih bridova ispod koje stameno počiva, kao s onu stranu ogledala, modra planina.

Dominantna boja je plava: kao nebo, kao snijeg, kao bok u sjeni. To se plavilo, kako bi rekao Kandinsky, udaljava od čovjeka i kreće se prema vlastitom nepoznatom središtu u kojem je beskonačnost i čistoća kao i žeđ za nadnaravnim. Dubine modrila imaju svečanu nadzemaljsku ozbiljnost, nude neograničeni misaoni doživljaj poput mitskih kineskih slika, u kojima slikar vidi planinu kao cilj putovanja, prepun zadivljenosti. Popeti se na vrh znači ukrotiti vlastiti nemir Vremena i približiti se osjećaju bezvremene Ljepote kao tonalitetu Vječnosti.

Uzdignuti profili lanaca Dolomita prestaju biti svjedoci svojega kamenoga tijela, oni su postali apstraktni predjeli kamo se uputio hodočasnik s kistom u ruci. Otkrio je u zanosu da se tu združuje zemlja s nebom, da se tu otvaraju vrata iza kojih ima nešto nezaboravno. Taj osjećaj primevala, iskonskog divljenja, kao u prošlim milenijima, kad su samo bogovi stolovali u visinama gorja, utkan je u način oblikovanja plohe na platnu. To je u slikarice Ane Marije Botteri Peruzović koloristički fovizam u kojem funkcionira unutrašnja realnost, intimna lirika dodira s viđenim, transpozicija stvarnosti u autonomnu strukturu nejednakih ploha žarkih sudara i sunovrata. Te su planine oltari, četvrtasti, prizmatični, piramidalni, stožasti, jasni i izlomljeni u formama koje su ponegdje prekrivene maglom ili oblakom što ih divovska planina izdiše. Slutimo da u tim daljinama postoje i sveti putovi, ili oni novi, ali tu nema ljudi; hučanje vjetra je utihnulo, a onaj dio duše koji je sama tišina i praiskonska samoća, stoluje na ovim slikama. Možda je to sažetak Anina suvremenoga figurativnoga slikarstva u kojem kao sedimenti počivaju fovizam, nadrealizam i ekspresionizam.

U povijesti hrvatskoga slikarstva mnogi su slikali planine, ponajviše kao dio pozadine. Karlo Mijić opčinjen je planinama, ali one su zaobljene, snažnim koloritom i kontrastima dovedene do chiaroscuro voluminoznosti; u Anke Kuzmanić planine imaju mistično značenje, ali su uglavnom treći plan slike; Oskar Herman se odavao fovističkim udarima boje i linije; Jerolim Miše spajao je crveno i zeleno u viđenju brda i masiva gorja.

U tom nizu slikara Ana Marija Botteri Peruzović osebujnim i novim likovnim jezikom govori o istoj temi. Taj novi likovni artizam je i u okviru njezina dosadašnjega izraza drugačiji: napušta divizionizam, stvara nejednake površine čistih tonskih šara poput tkanja na prostirkama nomadskih naroda, kromatika se podvrgava svjetlu i sjeni, u silovitom izdahu dojma lomi dolomitski sediment kolorističkim rezovima. Nagibna ploha daje dojam trodimenzionalnosti, a svjetlost se pomiče na vrhuncima ili vibrira u istančanim potezima blještava snijega.

U simboličnom tumačenju boja plavoj pripada atribut istine. Svaka prava umjetnost mora na neki originalni način govoriti istinu. Bolest suvremene civilizacije je prezir prema istini i ljepoti. Ova slikarska izložba snažnom se jasnoćom odupire toj bolesti, uzdiže se stjenovitim duhom nad plavilom Sredozemlja gdje je autorica rođena i gdje je baštinila neukroćenu energiju mora, planina i čovjeka. Sve to podastire se u novom ciklusu planinskih vizija Dolomita Ane Marije Botteri Peruzović.

NEVENKA NEKIĆ