Podvajanje doživljaja na apstraktno i figurativno čini se potpunom anatemom u slikarskom djelovanju Ante Blaževića. Takav stav iskazan je izložbenim konceptom unutar kojega interferiraju apstraktne i figurativne kompozicije. Postavljanje apstraktnih i figurativnih slikarskih kompozicija u istim nizovima ne predstavlja čin suprotstavljanja već sintezu osobne slikarske prošlosti.

Slikar tematizira sveukupnost vizualnih iskustava poništavajući diskriminirajuće znakove vrijednosti među njima. Pravo prvenstva ovdje sasvim izostaje. Čini se kako umjetniku glavnom preokupacijom postaju potencijali djelovanja na slikarskoj površini.

Interferencija apstraktnog i figurativnog nije prisutna samo u postavljanju slika unutar izložbenog prostora; moguće ju je zamijetiti i unutar samih slikarskih kompozicija. Lako je evidentirati kako apstraktni moduli bivaju transferirani na figuralne kompozicije, odnosno kako na apstraktnim kompozicijama "izbija" nešto nalik figuraciji. Ne problematizira li umjetnik kategoriju slike i paslike?

Sve su to posljedice umjetnikovih unutarnjih pregnuća eksterioriziranih, potom, na slikarskoj površini. Gledajući slikarske nizove Ante Blaževića nameće se pitanje koje kontinuira kroz slikarsku kronologiju cijelog prošlog stoljeća, a postaje neobično važno za pristup djelu umjetnosti - pitanje kontrole: pokreta i doživljaja.

Slikar istovjetno pristupa kompozicijama bez obzira nosile one nazivnik apstraktnoga ili figurativnoga. Naboj koji se očituje na slikama također je jednak. Tenziju koju promatrač osjeća posljedica je umjetnikove želje za kolebanjem pažnje - kako gledati kompoziciju?.

Na apstraktnim slikama pažnja se usredotočuje na punktove kompozicija gdje se akumulacijom poteza stvaraju gotovo "prepoznatljivi" volumeni. Stečena vizualna iskustva promatrača ujedno potiču na razmišljanje o pejzažima, ili o kojotima. To su ipak interpretacije koje proizlaze iz osobnih promatračevih afiniteta.
Nadalje, "prepoznatljive" oblike figurativnih kompozicija umjetnik rastače poništavajući konzistentnost njihovih volumena, a tenziju usredotočuje na punktove komunikacije kao što su oči, ruke i tome sl. Pozadina se providi kroz tijela figura koja postaju fragmentarizirana.

Iako paradoksalno, na apstraktnim se kompozicijama uobličavaju "prepoznatljivi" volumeni dok se na figurativnim slikama oni razgrađuju - likovnim sredstvima i slikarevom imaginacijom.
Kao što vidimo, relativiziranje podvojenosti na apstraktno i figurativno, te njihovo prožimanje pri cjelovitom doživljaju, osnovne su nakane umjetnikova slikarskog niza.

Dalibor Prančević