Opće je prihvaćena činjenica u povijesti novije hrvatske video umjetnosti da većina autora/ca mlađe generacije svoje radove potpisuju s neke inozemne adrese. Veliki dio ih najčešće živi u Njemačkoj ili Nizozemskoj, no svojim radom i izlaganjem ostaju usko vezani uz hrvatsku umjetničku scenu. Ono po čemu se Tanja Ravlić ističe u navedenoj grupi je činjenica da umjetnica svoj odnos prema osobnoj i društvenoj tradiciji često iskazuje u svojim radovima.

Tanja propituje pojam osobne određenosti i vezanosti za tradiciju i porijeklo, kroz bilježenja etnografskih elemenata dalmatinske zagore koje kombinira sa svojom, u ovom slučaju berlinskom, svakodnevicom. Navedeno posebno vrijedi za video iz 2003. godine pod nazivom Lamur. Ova, u svojoj osnovi izuzetno intimna priča, nastala je iz proustovskog trenutka u kojemu umjetnica usred jedne od najnapučenijih i najprometnijih berlinskih ulica pronalazi trgovinu koja prodaje kućanske potrepštine nalik onima koje posjeduje njezina baka. Autorica gradi strukturu rada kroz izmjenu kadrova narodnog kola s prikazom berlinske trgovine i ulice. Izuzetno je naglašen kontrast tog osobnog mjesta polaska, osobnih korijena i tradicije, sa trenutnom izmještenom situacijom. Tekstualni dio pojašnjava i vrlo osobni emocionalni ton koji je dodatno pojačan izmjenom glazbenih intermezza s tradicionalnom pjesmom i zvukom ulice. Revolucija iz 2004. privlači svojom jednostavnošću i humorom začinjenim dozom kritike. Par sekundi stvarnoga vremena video loopom umjetnica pretvara u gotovo nepomičan prizor u kojemu kao jedini pokret detektiramo slabašnu pojavu dima. Pokušaj paljenja vatre novinom na kojoj jasno čitamo naslov "revolucija" ovakvim postupkom gotovo da poprima karakteristike fotografije. Jasna vizualna određenost i definiranost kadra prisutna u Revoluciji, još više je naglašena u radu pod nazivom Podsuknja, nastalim u sklopu radionice Sub-art. Najupečatljiviji element ovoga rada je ljepota same slike, prizora u kojemu starinska podsuknja slobodno pluta u moru izvodeći gotovo organske, zavodljive pokrete. Očekivani zvuk (ili nedostatak istog) je izostao, a autorica ovom čisto lirskom ugođaju dodaje dokumentarni, etnografski element. Slika je popraćena snimljenom pričom svoje bake o vremenu kada su se takve podsuknje nosile. Ovakvim postupkom Tanja Ravlić donekle zaokružuje spomenutu temu tradicije, ali ju sada prezentira na takav način da samo djelo dobiva jedinstven efekt začudnosti.

JASMINKA BABIĆ