hulu logo

HRVATSKA UDRUGA LIKOVNIH UMJETNIKA
CROATIAN ASSOCIATION OF VISUAL ARTISTS

Dijana Iva Sesartić

"Pred(f)okus", instalacija pred vama, je skulptura baš kao što su to bile i one što smo ih vidjeli na prošloj izložbi Dijane Ive Sesartić u "Galiću".
Međutim, ovaj najnoviji rad istovremeno je i otklon, odmor i pročišćavanje ideja koje su zaokupljale kiparicu dok je ona, sada je očito, bila, samo naizgled, potpuno zaokupljena portretom.
Pred vama je rad koji se obraća oku a ne ruci, opipu. Vizualno je zamijenilo taktilno.
Već u pripremi sve upućuje da je svrha ovih instalacija vizualizacija grupe ideja, stoga na ovim radovima nema mjesta za "organsko, karakteristično, individualno ni za vrstu", da se poslužimo Hauserovom klasifikacijom , a koja su po prirodi stvari dominirala na prethodnoj izložbi. Tu duhovnost, jer je o njoj riječ, Dijana Iva će doseći i uobličiti vizualno, isključivo vizualno; oblikom ili njegovom slutnjom pojasniti će pojam. Slutnjom, jer su mnogi "skulptorski", taktilno izvedeni detalji ostavljeni "nedovršeni", pa će, primjerice, idiom Uzašašća biti artikuliran kao djelomično nestajanje, kao prelazak, materijalnosti Kristova tijela u slutnju.
Eterično je korak do slutnje ali kao vizualizacija (vjere) mora biti određena. Kad već mora biti takva onda, rezonira kiparica, neka bude što manje određena. Neka samo sugerira ili aludira određenost. Dijana Iva nalazi rješenje u prozračnosti strukture žičane mreže kao mobilnog rastera duhovnosti iz koje će se izdvojiti, oblikovati Kristovo tijelo, duhovnost molitve, ali i "sfumato" u kojem će biti dematerijalizirani anđeli.
S druge strane, materijalno, zemno, racionalno, kao uobličenje skepse i čovjekove potrebe da u svemu traži racionalan razlog, predočava zahrđalo željezo ograničeno svojim trajanjem, zatvoreno, konkretno poput linije crteža koja slično na slikama određuje oblik (šipke, ploče, pločice), drugi je pol bipola koji slaže priču za naš prvi dojam o ovome pred nama.
To je onaj prvi, plakatni, ali ne i manje vrijedni dio naše recepcije. Njega registriramo umom a neki među nama će mu, poznavajući biblijsku ikonografiju, priključiti i svoju spekulaciju s naslovima sadržaja grozdastih skulptura (raspelo, Getsemani, tron, anđeli.) koje okuplja ova izložba-instalacija. Sve navedeno dovoljno je da se posloži više-manje lapidarna i prije svega osobna priča. Kao što znamo iz iskustva sa suvremenom likovnošću tu bi se mnogi (i autori i gledatelji) zaustavili, međutim, taj rezon zatvara vrata onome što nude vizualizacije svakog pojedinog ansamblaža udruženog u ovi izložbu. Sadržaj ovdje izloženog vjerno prati biblijsku priču bez iskakanja iz nje, bez revizije, a u uobličenju forme se, ako ćemo vjerovati ne baš uvijek pouzdanom prvom dojmu, drži (skolastičkog) jedinstva o cjelovitosti + razmjeru + jasnoći. Međutim, diskontinuitetom iskaza, kojim ona osuvremenjuje svoj osmišljaj, autorica ga preoblikuje u parafrazu tog jedinstva u kojem je cjelovitost cjelina bez jedinstva a jasnoća, onako uspavana, ne funkcionira bez adrenalina gledateljeve znatiželje. Možda će dogmatik, dijete navike koji čuči u svakom od nas, primijetiti da oslonac na dva tako različita polazišta ne obećava lagodan put do senzibiliteta suvremenog gledatelja, međutim, takav rezon teško ćete naći u našem vremenu. Naime, ovo je doba otvorenih poetika pa je danas najnormalnije da stari recepti postanu vrlo upotrebljive aktualije.
Ako vas vaša navika uputi da ovaj duhovni sklop, da ovu instalaciju pokušate rekogniscirati umom nećete pogriješiti. Međutim, pomaknete li centar recepcije bliže srcu vaš će 'ulov' biti bogatiji, a doživljaj cjelovitiji .Uostalom, Dijana Iva Sesartić se kloni ekskluziviteta, gnostičkih zakučastosti s kojima suvremena umjetnost stavlja Wittgeinsteinovsku bravu "na ulazu u sobu za koju samo ti i tvoji imate ključ".
Gledatelj iz istog predloška izvlači ono što je njemu dostupno, stoga je Dijana Iva ovim svojim vizualizacijama postavila takav zadatak kojeg će, na svoj način, moći apsolvirati gledatelji različita dometa obrazovanja i perceptivnih mogućnosti.
Jezik joj je uvjerljiv, u vidu dijaloga, susreta s drugim, s gledateljem koji obogaćuje ono što Dijana Iva nudi svojim vizualizacijama.
U tom isprekidanom govoru pojam je predstavljen sistemom u grozd okupljenih više - manje sređenih znakova, labavo povezanih u 'rečenicu', u kojoj je misao svedena na slutnju koja će ipak biti dovoljno usmjeren mamac gledatelju da on lako zaokruži iskaz. Dijana Iva Sesartić pored sadržaja posuđuje i svoj iskaz od Svetih spisa. Naime, kiparica tu priču o Svetom počovječuje jezikom života. I uvijek baš uvijek pojam će biti uobličen u oblik, koji neće biti samo znak. Spekulativno će uvijek biti odjeven u vizualno.

Andro Filipić

 

Koliko li bi Dijani Ivi Sesartić bilo jednostavnije da je predložila Marulićev spomenik u vidu predimenzionirane knjige, ili možda neke gotovo neidentificirane nakupine bronce u prostoru? No, kiparica je možda i ne znajući izabrala slijediti antički put stvaranja metafore. Meta-forein, prenositi preko, odnosno transportirati značenje s jedne pojave na drugu, a i to pod pretpostavkom da su obje pojave istoga porijekla, to je bio način na koji se grčki jezik prema tvrdnjama Olge Frejdenberg dovijao kako od konkretnih, tipskih slika stići do arhetipskih značenja. To je i ključ za kiparski postupak Dijane Ive Sesartić koja je pošla od pretpostavke jednog jedinstvenog lika, te ga kiparskim sredstvima pokušala približiti najprije ektipskom opisu Frane Božičevića, a potom i arhetipskim vrijednostima koje utjelovljuje Marko Marulić u kontekstu hrvatske kulture. Je li u tome uspjela ili nije ostaje vidjeti, ali estetska procjena djela kao takvog i nije bila namjerom ovoga teksta. Pitali smo se može li ova konkretna skulptura biti smatrana dokumentom, te u kakvom odnosu ona stoji spram literarnog opisa. U tom je smislu važno napomenuti kako baš to djelo namjerom autoričinom biva lišeno ikonografijskih atributa, kojima su se tako obilato služili naši majstori od Meštrovića do Drinkovića i Radasa.. Skulptura je, dakle, svedena na lice, lik i njegovu fizionomiju koja za nas ostaje nedohvatnom. Zašto tako? Jednostavno zato jer svaka portretistička vrsnoća stvara most između tipskih karakteristika lica i arhetipskih obilježja čovjekovog značenja. Ta duhovna vezanost svakog konkretnog pojedinca - odredivog položajem u jasno mjerljivom prostoru i vremenu - s onostranim vrijednostima koje se promatraču nameću i bez ektipskih pomagala ostaje i danas samom srži portretistike. Stoga je poduhvat naše kiparice toliko začudniji. Ona se odvažila iskoristiti Božičevićevu literaturu kao skladište metafora, putem kojih je neimenovani lik uzdigla na razinu značenja.

Smatramo li ovakav postupak novotarijom? Bolje nemojmo, jer su majstori naše kulturne prošlosti - a pritom mislim na sve one pred-romantike koji nisu težili novosti zbog nje same - redovito pribjegavali ovakvom postupku. Portretistika je - baš poput danas zaboravljene umjetnosti oslikavanja mrtvih priroda - bila metaforičkom djelatnošću, a upućeni su znalci uživali u združenom djelovanju jezika i vizualnih sredstava. Jer naturalistički arsenal slikarstva i kiparstva koji obilježava već šest stoljeća europskog Moderniteta bio je sve do romantičke revolucije u likovnim umjetnostima sustavno ublažavan potrebom za osiguravanjem značenja. Ona je tipsku raznovrsnost vizualne stvarnosti privodila najprije ektipskom kišobranu govornog i pisanog jezika, a potom i onom općem smislu bez kojega nijedna pojedinačna stvar ne bi pronašla vlastito mjesto. Put koji je prošla Dijana Iva Sesartić - dakle razvoj od pojedinačnih opažanja prema općim vrijednostima koje je autorica pokušala utjeloviti u jednoj sasvim konkretnoj rekonstrukciji Marulićeva lika - podsjeća nas na ove činjenice. U tom je smislu ta skulptura dokumentom, ali manje vezanim uz lik i djelo jednog renesansnoga humanista, a daleko više posvećenom prisjećanju na našu vlastitu kulturnu historiju i njezina postignuća.

Vladimir Rismondo
Dio recenzije o bisti Marka Marulića

Životopis:

Dijana Iva Sesartić rođena je u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednju školu.
Studirala je na likovnim akademijama u Sarajevu,Pragu i Zagrebu.
Diplomirala je kiparstvo na ALU u Zagrebu u klasi profesora Stanka Jančića.
Studijski je boravila u Stuttgartu, Rimu i Firenzi.
Autorica je niza skulptura u javnim prostorima od kojih su neki u Splitu i bližoj okolici;
Anđeo Rafael-Vranjic kod Solina, Spomenik branitelju domovinskog rata - Voljak, Solin, poprsje prvom hrvatskom predsjedniku dr.Franji Tuđmanu - Solin, Tribunj, SV.Dujam - Etnografski muzej ,Split, Sv.Liberan - Crkva na Mejašima, Sv. Nikola u Sućurju na otoku Hvaru i dr.

Izlaže samostalno i sudjeluje na brojnim skupnim, tematskim izložbama i likovnim kolonijama gdje ostavlja svoje radove u javnim prostorima..
Član je HDLU -a Zagreb od 1996.god,i član HULU -a Split od 1998 . god.
Živi i radi u Solinu.