Svi skulpturu shvaćamo kao nešto izvanjsko, kao formu koju možemo opipati,
dodirnuti, sagledati sa svih strana. Mene zapravo zanima što je to unutar skulpture,
jer svi smo mi zapravo skulpture. Svi smo mi nečija izvedba. Genetske skulpture. U
svakome radu mene najviše zanima emocija. Vlastita emocija. Kad gledaš tu riječ
skulptura, ona označava nešto čvrsto, opipljivo, javno… pa moglo bi se reći za
sva vremena. To su uvijek čvrsti materijali: drvo, kamen, bronca: a kod ovoga rada
postoji samo rečenica: Srce moje je skulptura, koja govori o istinitim materijalima.
Jer i srce je nešto što je po formi vrlo jasno, a po sadržaju baš i nije. Mene zanima
taj sadržaj i što sadrži vlastito srce, a sadrži i ljubav i snagu i želju i neku upornost i
neku čvrstoću i neku blagost, a po formi i mekoću. Mekano je, glatko, i bez njega se
ne može…
Srce moje je skulptura
medijapan, staklo
40 x 30 cm